Pozdrav svima. Ja sam dečko od 22 godine. Želio bi vam dati jedan savjet, kroz moju priču iz srednje škole. Sve je počelo u prvom razredu srednje škole. Nova škola, nova ekipa i sve kako ide. I eto, razrednica me stavila da sjedim s jednom djevojkom, po kazni. Ja glasan, bučan, nametljiv.
A ona tiha, pristojna, uzorna učenica. I tako, malo po malo, postali smo prijatelji. Skupa smo rješavali zadaće, pisali šalabahtere po klupama, zezali se. Počeli razgovarati, izlaziti van, družiti se. Dosta sam bio nesiguran u sebe (kao i sada), iako to jako dobro prikrivam-bar mislim.Prolazili su dani, a u meni se počeo javljati onaj osjećaj, neki čudan osjećaj. Pa kaj je sad ovo? Moram priznati da sam uvijek bio samo jako jak na riječima. Zaljubio sam se. U nju. Ali kako joj reći? Nikako. Da stvar bude bolja, mislim da su osjećaji bili obostrani. Počeli smo se zezati, zvati se mužićem i ženicom i takve spike.
Prolazili su dani, ja sam glumio da smo prijatelji, i zbog straha joj nisam želio ništa govoriti. Ponekad si čovjek ne želi dopustiti ljubav. A ja to tada nisam nikako htio. Jer sam mislio da ja nisam dovoljno dobar za nju, da nisam dovoljno muževan, da je bolje biti prijatelj nego dečko. Ali sam joj cijelo vrijeme davao naslutiti da mi se sviđa. Glumio sam da sam zaljubljen u jednu drugu curu. Ono, drugu curu koja je u mojim očima bila ideal, a znamo da se često zavaravamo s nečime samo da si ne bismo priznali vlastite osjećaje, misli. Tada sam se počeo truditi oko te druge cure, a znao sam da ju ne zanimam. Jer nekada je lakše zavaravati se, i praviti drugu osobu ljubomornom umjesto da se proba i otvoreno kaže što osjećaš, i što želiš. I družili se mi, pili kave prije škole, poslije škole, išli van. Ono, kao prijatelji.
Mislio sam da će me čekati dovijeka da se ja pokrenem. I onda? BUM!!!! Našla je dečka, pametna cura!!A ja? Bijesan! Ali, ono kao bit ćemo frendovi. I tak, ja bio s jednom curom, ona s dečkom. Vrijeme je prolazilo, odrastali smo zajedno. I cijelo vrijeme sam si govorio da je to samo prijateljska ljubav, a znao sam da je želim. A problem je u tome što sam bio nesiguran. Došao je četvrti razred srednje škole, odluke što će se upisati, čime ćemo se baviti. Razgovarali smo, i malo si pomagali oko odluka. Shvatio sam da smo jedan drugome velika potpora, i da je svašta moglo biti u ove četiri godine. I došao je zadnji dan škole, i ja se odlučio da možda nešto probam. Dogovorili smo se da ćemo nakon Norijade ići u grad na cugu i porazgovarati. Otišli mi na cugu, a ja se opet zablokirao. Ma, bolje je biti siguran i imati osobu kao prijatelja nego probati.
Danas shvaćam da je to loše razmišljanje. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, itekako vjerujem u muško-ženska prijateljstva, ali masu puta se s jedne strane javi simpatija, a ponekad i ljubav. A onda je jako teško nešto poduzeti, jer ako ste vezu definirali kao prijateljsku, a još ste mladi, bojite se da ćete izgubiti tu osobu. Danas smo odlični prijatelji, svaki ima svoj život, ali se vidimo svaki tjedan.
Ali, bit ću vam iskren. Dan danas, kada ju gledam kao mladu prekrasnu ženu, jako mi je žao što se nisam pokrenuo. Shvatio sam, tek kao "stari konj", da je strah nešto najgore što blokira čovjeka. Jer uvijek je lakše glumiti da ste prijatelji, nego probati. Iskreno, vjerujem u muško- ženska prijateljstva. I imam ih. Ali s njom, to je prijateljstvo, ali i nešto više. Skupa smo prošli srednju školu, odrastali. I mislim da je sada kasno da se kajem, ali ipak uvijek postoji ona mala nada da možda, možda jednog dana bit ćemo skupa. Jer mislim da smo stvoreni jedno za drugo. Samo sada ona je već dugo u vezi pa ću ipak malo pričekati. A imam i ja jednu dragu djevojku s kojom se družim. I gajim iskrene osjećaje prema njoj.
Što sam vam sa svime time želio reći? Ono što je najvažnije u životu, a to je pokrenuti se u pravi čas. Probati. A pogotovo probati ako si siguran u ono što želiš. Jer najgore je zakukuljiti se u sebe, i ne govoriti i ne pokretati se. Jer jednom, dođe trenutak kada bi bilo dobro pokrenuti se. I probati. Probati jer želiš. Ako ne uspije, ne uspije. Ali probati, to je najvažnije. Ne bojati se. Mislim, lako je to govoriti, jer i sam često puta imam neke strahove. Ali strahovi su tu da ih se rješavamo. Jer se mnogo puta u životu ponašamo onako kako drugi žele da se ponašamo. Ako nas okolina doživljava kao šutljive osobe, puno puta ćemo u situacijama kada bismo željeli nešto reći, šutjeti. Zašto? Zato jer mi mislimo da se to očekuje od nas. A jedino mi znamo što želimo, i trebamo ići za tim. Eto, toliko od mene za sada.
Veza: www.sezamweb.net
